Page 212 - Deset godina poslije

Ratko Dragović - Klek

Kako je granata doletjela do nas, nije nam bilo jasno. Niti smo
čuli ispaljenje, niti smo vidjeli neprijatelja da se priprema djelovati.
No tada nam nije bilo jasno zašto nismo bili ranjeni. Poslije smo
zaključili da su to najvjerojatnije bile tenkovske kumulativne
granate.

Trećega siječnja prestala su bojna djelovanja na
zapadnoslavonskom bojištu. Da bismo se kako tako zaštitili od
mogućih diverzija, tražio sam da netko od prisutnih ide sa mnom
postavljati bombe.
Javio se Deur, ali on je rekao da on ne bi želio ništa raditi oko
bombi jer se ne osjeća dobro kad radi s njima.
Odgovorio sam mu neka ostane tu u kući, ići ću sam. Uzeo sam
nekoliko bomba, stavio ih u torbu i krenuo prema brdu, tj. šumi iza
sela. Bio je lijep sunčan dan, ali dosta hladan. Krenuo sam minirati
prilaze šumi, na onom dijelu iz kojeg se neprijatelj već u nekoliko
navrata spuštao u selo. Veoma sam brzo minirao prilaze.
Kad sam se spuštao na put, u blizini sam čuo nekoliko dugih
rafala iz automatske puške. To je trajalo svega nekoliko minuta.
Nastavio sam dalje minirati. Na putu su bile postavljene potezne
mine, no sa strane, kraj puta nije ih bilo.
Odložio sam stvari i krenuo postavljati bombe pokraj puta.
Odjednom čujem eksploziju i jauke iza sebe iz smjera gdje sam
prije nekoliko minuta minirao teren. Ostavio sam stvari, uzeo pušku
i krenuo vidjeti tko je upao u minsko polje. Počeo sam se penjati
natrag na brdo.
Čuo sam povike: „Klek”. Shvatio sam da je to netko tko me
pozna. Ubrzo sam prepoznao glas. Bio je Deur. Viknuo sam mu da
ostane na mjestu i da se ne miče jer je svaki prolaz miniran. Pozvao
sam pojačanje iz sela i tražio da donesu nosila. Došao sam do njega.
Naslonio sam ga na se i izvukao iz minskog polja.

Pitao sam ga što radi tu. Odgovorio je da je čuo pucnjavu tu
gore i mislio je da sam napadnut. Pokušao je skupiti gardiste da
odu vidjeti jesam li dobro. No, kako nitko nije htio ići, odlučio je
ići sam.

212