Page 209 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Gornje Kričke

Trideset i prvoga prosinca, na samu Staru godinu, prije podne
spremili smo se na teren. S nama je trebala ići 4. satnija. Prije
samog odlaska na teren zapovjednik voda Galeković došao je u
bazu Senjak i nagovarao gardiste da ne idu na teren jer nemaju
kvalitetno odijelo, nemaju džempere, vreće za spavanje te da će se
tamo smrzavati. Isto tako da nemaju kvalitetno oružje.
Na žalost, u svim tim navodima bio je u pravu. Neki su čak još
nosili istočnonjemačku odjeću, tzv. „šibicarke”, koja se isticala od
ostalih prikrivnih odijela. Ona je bila veoma topla. Unatoč tomu što
je Galeković bio u pravu, tražio sam da to ne govori i ne traži od
gardista da odbijaju ići na teren. No on je i dalje na tome inzistirao.
Ukrcali smo se u autobuse i krenuli na teren. Ipak, jedan dobar
dio gardista je odustao od odlaska. Na raskrižju u Subockoj smo
se iskrcali. Tamo su nas čekali kamioni. Ukrcali smo se i krenuli u
Kričke. Stigli smo poslije podne i smijenili 2. i 3. satniju 1. bojne
na položajima. Ovaj smo put trebali držati položaje u Gornjim
Kričkama. Ispred nas je položaje držala 4. satnija. Tih je dana bilo
dosta mirno. Tu i tamo padala je po koja mina 120 mm.

Kako smo došli na samu Staru godinu, taj je dan više bio
posvećen tome kako ćemo dočekati Novu 1992. godinu. Za doček
Nove godine najbolje se pripremio Mile. On je u gradu kupio par
piva, vina i kolača. Na položajima i svugdje zabranio sam pucanje
za vrijeme dočeka Nove godine i poslije, iako sam znao da je to
nemoguće spriječiti.
Kako se približavalo vrijeme otkucaja Stare godine, tako se
vani na položajima sve više pucalo. Bilo je nemoguće zabraniti
takvo veselje. Pucalo se iz automatskog osobnog oružja, strojnica i
minobacača. Sjećam se da je k meni dolazio Tupek i stalno govorio
da on neće pucati.

I tako, na jednom položaju nekoliko minuta nakon ponoći jedan
je Slovenac od veselja pucao iz automatske puške.

209