Page 210 - Deset godina poslije

Ratko Dragović - Klek

Nakon toga smo na radiovezi čuli da imamo teško ranjenog u
glavu, izgubio je oči.
Odgovor je bio - nepažnja.
Spustili su ga dolje do sela. Glava mu je bila sva omotana
zavojem. On je jako jaukao, valjda ga je boljelo. Sanitetsku ekipu
tada nismo imali u selu. Da ga pošaljem kamionom, nema smisla;
ako je ozljeda glave, prijevoz treba biti udoban.
Kako sam ujutro morao uzeti neke stvari u logistici, odlučio sam
da ga uz put odvezem stojadinom. Posjeli su ga u auto i krenuo
sam u Lipovljane u Dom zdravlja. Kad sam ga dovezao u sanitet,
liječnici su nas veoma profesionalno primili i odmah su ga stavili na
obradu. Tražio sam da vidim kakva mu je rana.
Kad su liječnici skroz otvorili zavoje, vidio sam da on i nema
nikakve rane. Liječnici su rekli da mu lice miriše na barut, a oči
su mu bile pune baruta. Tada sam shvatio da je onaj gardist pucao
u blizini njegovoga lica i da su ga tada barutni plinovi opržili po
očima i licu. Nakon toga Slovenac je tražio da ga pustim doma.
Nakon svega što nam je priredio, ipak sam ga pustio. Poslije toga
vratio sam se na položaje, negdje oko tri sata ujutro.
Ostatak noći bilo je mirno.

Prvoga siječnja 1992. ujutro je dan bio hladan, lijep i sunčan.
Taman smo počeli doručkovati kad sam u blizini čuo pucanj i opet
jauke. Kako nije bilo daleko, odmah sam vidio što je bilo.
Onaj isti Tupek, koji je govorio da ne će pucati, išao je ulicom
prema nama s dvojicom gardista. Kako je imao metak u puški i pri
tome pušku još otkočenu, slučajno je opalio. Metak mu je prošao
kroz stopalo. Sam se ranio. Kako je rana bila još vruća, sam je
došao do nas. Pozvali smo vozača kamiona, koji ga je odvezao u
sanitet u Lipovljane.

Poslijepodne Deur i ja otišli smo prekontrolirati minska polja
južno od nas prema šumi. Na tim bi položajima gotovo svaki dan
eksplodirale protupješačke mine. Kad bismo ušli u šumu, nikad
nismo našli ostatke neke raznesene životinje. Te su mine bile tako
dugo na položajima dok nisu bile aktivirane.

210