Page 33 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Ludbreg

Zadnji dan u kolovozu prijepodne do naših zajedničkih prostorija
došao je zapovjednik 1. voda Korade i kazao da smo dobili jednu
zadaću. Hvalio se kako smo tu zadaću dobili ispred čitave bojne,
s obrazloženjem da smo za sada najbolji vod u 5. bojni. Zadaća
se odnosila na osiguranje dušobrižnika prigodom proštenja Krvi
Isusove u gradu Ludbregu.
Od opreme uzeli smo samo puške i okvire. Kazali su nam da
smještaj imamo u policijskoj postaji i da je naša zadaća ophodnja
gradom zajedno s temeljnom policijom. Ova zadaća je bila više
političkog značaja nego potreba za nekim održavanjem mira koje
policija ne bi mogla sama odraditi.
Nakon ručka ukrcalo se nas desetak u dva kombija i krenuli smo
prema Ludbregu. Na putu prema Ludbregu na nekoliko smo mjesta
stali i otišli na piće u kafić. Cilj je bio da mještani vide gardu.

Jedna karakteristika tog vremena bila je da su nas obični ljudi,
građani, veoma dobro prihvaćali i to su pokazivali tako da, gdje god
smo bili, nisu puštali da si sami platimo piće. Često nas je netko od
prisutnih na tim javnim mjestima častio. Poslije više nismo zalazili
na javna mjesta a da nismo unaprijed isplanirali kako da mi platimo
račun. No, na nekim mjestima ni to nije upalilo. Unatoč tome što
smo platili, osoblje ugostiteljskog objekta znalo je bez konzultacije
s nama donositi isto piće, kakvo smo već platili, s obrazloženjem da
nas to netko od gostiju časti.
Ne bi bilo pošteno prema njima da smo ih odbijali, jer je njima
bilo veoma drago što mogu počastiti gardu.

Međutim, događalo nam se da više nismo mogli piti i da smo ih
morali odbijati. To je čašćenje većinom prestalo u sljedećim ratnim
mjesecima.

33