Page 42 - Deset godina poslije
P. 42

Ratko Dragović - Klek

                Kad smo stigli u Novsku, zapovjednik satnije ugovorio je da se
             smjestimo u osnovnu školu. Odložili smo opremu i oružje u jedan
             razred i otišli nešto pojesti.

                Poslije podne, kad smo se dobro najeli i napili, ona ista skupina
             gardista i dalje je bila pri svome stavu da će se skinuti pa su tražili
             od zapovjednika satnije da im osigura prijevoz do Vinice. Žele se
             razdužiti s opremom i raskinuti ugovor.
                Odjednom je zapovjednik satnije izjavio da je i njemu dosta, da
             on ima doma ženu koja ima frizerski salon i da to njemu ne treba.
             Organizirao je prijevoz i s dobrim dijelom satnije otišao natrag u
             Vinicu. Sjeli su u vozila i napustili nas.
                Nisam siguran koliko nas je točno ostalo, ali sam potpuno siguran
             da nas je ostalo manje od dvadesetak, na čelu s zapovjednikom 1.
             voda.
                Pošto se satnija rasformirala, zamjenik zapovjednika 5. bojne
             imenovao je novog zapovjednika 1. satnije. Bio je to zapovjednik
             mog 1. voda, Korade. Zapovjednik nove 1. satnije odredio je mene za
             zapovjednika 1. voda, Slobodana Jamnića za zapovjednika 2. voda,
             a Tomislava Premuža za zapovjednika 3. voda. Ta postavljenja, po
             mome kasnijem saznanju, nisu se pismeno odradila.
                Spustila se večer i mi smo otišli na noćni odmor. Tu noć spavao
             sam kao top.

                Tek na kraju Domovinskog rata vidio sam da se taj nadvožnjak
             nalazi daleko od sela Vrbovljana. Mi smo bili uvjereni da je selo
             odmah iza nadvožnjaka. Bili smo u zabludi. Kad sam vidio tko me
             vodi, došao sam do zaključka da je bolje da ja zapovijedam i da
             odradimo zadaću, a da mi ostanu svi gardisti čitavi. Ta me logika
             vodila u napredovanju u vojnoj karijeri za vrijeme Domovinskog
             rata.
                Takvo mi je razmišljanje i jedan kolega po činu iz vojne policije
             nedavno potvrdio i nazvao „Teorija dizala”. „Teorija dizala” govori
             da smo svi mi na početku Domovinskog rata bili u predvorju i htjeli
             ući u dizalo. U dizalu za sve nije bilo mjesta pa smo se morali gurati.
                Jedan je dio ušao, dok je drugi krenuo stubištem, a treći je ostao
             i dalje u predvorju i čekao da se dizalo spusti.


             42
   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47