Page 26 - Deset godina poslije

Ratko Dragoviæ - Klek

novom svijetu. Poèeli smo shvaæati da sve ovo nije igra, film
ili avanturistièki izlet.
Do jutra potrošili smo svu dobivenu suhu hranu. Bili smo
gladni. Organizirana dovoza hrane nije bilo.

Kako ne bismo bili gladni, Živkoviæ i ja napustili smo
položaje i krenuli tražiti hranu. Otišli smo cestom prema
Hrvatskoj Dubici. Putem smo vidjeli kako veæ neki gardisti
nose hranu i piæe. Pitali smo ih otkuda im. Kazali su nam da
su svi duæani otvoreni i da si besplatno možemo uzeti sve što
želimo. Otišli smo u prvi duæan i uzeli puno èokolada, keksa,
èetkice za zube i paste te jednu gajbu coca cole. Kruha nije
bilo, uzeli smo dvopek. Možda bismo u duæanu uzeli još
ponešto, ali zadah pokvarena mesa iz hladionika bio je tako
jak da smo morali iziæi. Vratili smo se na položaje.
Poslije podne dobili smo novi položaj na mostu.
Treæi dan kako smo držali položaj na mostu, s druge
strane Une došla je jedna žena. Ne znamo kako, ali mi smo
se jednostavno toliko opustili da je žena došla gotovo do pola
mosta, tek onda smo ju zamijetili. Kada je uoèila da smo mi
na ovoj strani ceste, okrenula se i otrèala natrag u Bosansku
Kostajnicu. Ovaj je sluèaj bio povod da se jednostavno
rotiramo na položajima.
Prve dvije noæi ispod mosta bile su “zanimljive”. Jedan je
gardist negdje rano u jutro iz banke pucao i vikao: “Evo ih,
tu su!”. Pucao je na sve živo što se micalo. Pucao je tako
dugo dok nije ispraznio okvir. Druge je okvire ostavio negdje
drugdje, ni on sam nije znao gdje su. Sreæom u toj pucnjavi
nitko nije stradao. Zapovjednik voda Rukavina sklonio ga je
s prvih položaja i poslao ga da radi u kuhinji. Druge noæi je
jedan gardist, s njim smo imali poslije stalno problema,
izjavio da je vidio podmornicu u rijeci i poèeo pucati po Uni.
I on je bio maknut s prvih položaja. Èuvao je stražu ispred
opæine, gdje se smjestio zapovjednik satnije.

26