Page 26 - Deset godina poslije

Ratko Dragović - Klek

Vrh se, naime, jednim dijelom nastavljao prema šumi. Desno
dolje jasno sam vidio cestu koja vodi prema Hrvatskoj Dubici i
Hrvatskoj Kostajnici, Unu i brda u Bosni i Hercegovini. Ispred i
lijevo od nas protezala se šuma i ništa nismo vidjeli.
Iza nas vidjeli smo Hrvatsku Kostajnicu.
Hučić nam je pokazao na onom dijelu Šupljeg kamena koji se
nastavlja prema šumi gdje su postavili ručne potezne protupješačke
mine. Na stavljanje potezne protupješačke mine ponukalo ih je to
što im se sinoć pokušala približiti jedna skupina neprijateljskih
vojnika JNA.
Rasporedili su me na položaj baš kraj te šume, s pogledom
prema cesti, rijeci Uni, odnosno prema Bosni i Hercegovini. S naših
položaja nije se vidio dio ceste gdje smo stali i otkuda se penje
prema položaju Šuplji kamen.
Do mene su došli Juričinec i Živković. Srećom, ja sam ponio
jedno šatorsko krilo, koje smo prostrli na travu i legli na njega.
Još jedno šatorsko krilo ponio je Živković. U početku ga nismo
upotrebljavali. Bio sam toliko umoran da sam jedva čekao kad ću
zaleći na položaju i odmoriti se.
Kako su naši gardisti dolazili na vrh brda i smjenjivali se na
položajima, tako su se odmah umorni gardisti spuštali sa Šupljeg
kamena do ceste. Ona su ih ista vozila vratila natrag u Hrvatsku
Kostajnicu.
Nisam ni pravo legao i pokušao se odmoriti, kad me je pozvao
Korade.
Otišao sam do njega. Korade je jedini na sebi imao policijsku
prikrivnu pancirku. Kako je ona bila teška, pomislio sam kako se
samo mogao popeti s njom na vrh brda.
Kazao mi je da s još četvoricom odem natrag dolje na cestu i
donesem ostavljena dva sanduka puna strjeljiva. Otišao sam po
Juričinca, Mraza, Jamnića i Kneza. Nije im bilo baš drago kad su
čuli što trebamo odraditi.
Ovaj put nam se činilo da smo se brže spustili nego popeli. Kad
smo došli do ceste, više tamo nikog nije bilo.

26