Page 25 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Negdje na pola puta na jednoj ravnoj trasi ceste stali smo. Kazali
su nam da se tu iskrcamo i morali smo kraj jarka zaleći. Unatoč tome
što je bio lijep sunčan dan, trava je još bila mokra od jučerašnje kiše.
S desne strane ceste vidjeli smo kako teče Una, a s lijeve strane bila
je šuma. Hučić je brzo formirao kolonu. Samoinicijativno smo se
razdvojili jedan od drugog na par metara. Bio sam među prvih deset.
Prvo smo kraj ceste morali preskočiti jarak. Poslije jarka slijedila je
jedna livada u dužini od oko dvije stotine metara.
Trebali smo je proći, ali trkom. Prvo je jedan Hučićev gardist
pretrčao. Inače, Hučićevi gardisti bili su dobro obučeni, opremljeni
i naoružani. Veoma brzo su se kretali.
Slijedilo je naše trčanje. Jedan naš gardist ispred mene krenuo
je takvim sprintom da su mu noge bile sporije od ostatka tijela.
Izgubio je ritam trčanja i, naravno, ispružio se na livadi kako je bio
dug i širok. Uz svu tu neizvjesnost začuo se jak smijeh livadom.
No smijeh nas je na brzinu prošao čim smo mi došli na red za
pretrčavanje livade. Više nikomu nije padalo na pamet smijanje. A
pogotovo kad su pretrčali livadu. Nije se imalo snage za smijanje,
trebalo je uzeti zraka i krenuti dalje.
Kretali smo se jedan iza drugoga, okrećući se lijevo i desno.
Polako smo se počeli penjati prema uzvisini. U početku smo se
kretali normalnim korakom. Na jednom dijelu morali smo opet
trčati, ali ovaj put uzbrdo.

Prema tumačenju gardiste, koji je vodio taj dio puta, neprijateljska
strana ima praksu djelovati po onima koji su se penjali tim dijelom
prema vrhu. Nastala je trka, no ubrzo se napravio zastoj jer mnogi
više nisu mogli hodati, a kamoli trčati.
Zaobišao sam sve one koji su stali i približio se vodećem
gardistu. Penjali smo se još par minuta i na samom vrhu smo stali.
Gardist je nešto nerazgovijetno viknuo. S vrha sam isto tako
nešto nerazgovijetno čuo. Bile su to lozinke.
Rekao je: „To je to”, dignuo se i nastavio prema vrhu. Potom
smo završili na vrhu Šupljeg kamena. Tamo sam vidio gardiste
kako leže na livadi. Na njima se vidjelo da su umorni i iscrpljeni.
Ležali su tako da su bili okrenuti prema svim stranama svijeta. Kao
da nisu znali iz kojeg smjera će biti napadnuti.

25