Page 199 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Te sam vojnike prije toga sretao na tom mjestu. Imali su nadzornu
točku na kojoj su nadzirali promet, ali samo po noći. Spustio sam
prozor i čekao pitanje. Za to je vrijeme on džepnom svjetiljku
osvijetlio pločice na automobilu.
Vojnik niti je rekao dobra večer ni bok, već postavio pitanje:
„Kamo ideš?”
Ja sam mu onako odgovorio, kao iz puške: „Doma.”
Više ništa nije pitao, odvojio se od mene i repetirao pušku. U
taj čas čuo sam nekoliko repetiranja pušaka iza auta. Izišao sam iz
auta, automatski uzeo pušku, repetirao i rekao: „Hajde, tko će prvi
zapucati?”

Nastala je tišina.
Znao sam da ne će pucati, da su htjeli, mogli su odmah. Spustili
su puške.

Tada sam im rekao da se to ne radi tako.
Prvo, na cesti mora biti zapreka tako da ja moram obvezatno
stati pa tek onda me prekontrolirati. Pri kontroli moraju se kulturno
ponašati. Rekao sam im da sam do sada dosta puta po danu prolazio
tuda i da me nisu zaustavili. Ovako u noći stati na cestu i kontrolirati
promet veoma je rizično za njih. Na kraju sam im rekao da je to
posao Vojne policije, a ne njihovo. Oni moraju dopustiti ili ne
dopustiti ovlaštenim i neovlaštenim osobama odlazak na bojište.
Drugom prilikom na nadzornoj točki na raskrižju putova u selu
Brestači zaustavila me civilna policija. Ni njima nije bilo jasno što
auto prijedorskih pločica radi na ovome području. Čim sam otvorio
prozor, policajac mi je postavio pitanje: „Čiji je auto?”

Odgovorio sam da je prijateljev.
Ništa mu nije bilo jasno. Da ne bi bilo ponovnih repetiranja
pušaka na mene, gurnuo sam mu vojni nalog u ruke i rekao da je to
zaplijenjeno vozilo i sada služi gardi. Nakon toga vratio mi je vojni
nalog i produžio sam prema položajima.
Za vrijeme odmora u Kutini jednu večer otišli smo na piće u
Ivanić Grad. Auto smo parkirali negdje u središtu grada. U kafiću
nismo bili dugo. Bio je to velik kontrast za nas.

199