Page 202 - Deset godina poslije
P. 202

Ratko Dragović - Klek

                Po Olujinu, Hinzinu i Kikijevu iskazu kad su završili sa svojom
             zadaćom tog dana, vraćali su se u selo istim putem kojim su i došli.
             Mislili su da su na sigurnom. Kretali su se jedan za drugim, bez
             neke razdaljine. Kad su se penjali tim jarkom gdje smo ih našli, neki
             su  primijetili  kako  se  kraj  njihovih  nogu  kotrljaju  ručne  bombe.
             Nisu uspjeli ni reagirati, a bombe su već eksplodirale.
                Nakon toga je nastala pucnjava. Nije trajala dugo. Kažu da oni
             nisu imali vremena odgovoriti na zasjedu. Već su bili pokošeni. Kad
             je nastala tišina, ova su trojica došla k sebi. Nekako su se iskrali
             iz jarka i nestali u šumi. Tako su se izvukli. Nisu se istovremeno
             zajedno  izvukli,  već  su  se  u  različitim  vremenskim  intervalima
             izvlačili i nisu znali jedan za drugoga ni što je s ostalima. Kako se
             magla dizala, morali smo ih na brzinu pokupiti i napustiti položaj.
             Vojnici su počeli stavljati poginule u nosila. Ja i nekolicina otišli
             smo tražiti Marića. Spustili smo se poprilično prema kraju livade.
             On je tog dana na sebi imao crnu odoru.
                Prema Đukinu pričanju gdje se to zbilo, trebali bismo ga ubrzo
             naći. Rekao sam ostalima da ga je Đuka vidio kako pada kad je bio
             pogođen i da se nije više micao, prema tome trebali bismo ga naći
             na stazi kojom smo se tada penjali.

                Pomislio sam, kako ga nema, da je možda bio ranjen i neprijatelj
             ga  je  najvjerojatnije  zarobio  i  pružio  mu  liječničku  pomoć.  No
             nismo bili sigurni. Za svaki slučaj otišli smo pretraživati obližnje
             grmlje. Nažalost pronašli smo ga pokraj jednoga grma. Na sebi je
             imao svoju odoru, ali bez oružja i osobnih stvari.
                Do nas nisu donijeli nosila, već smo ga Deur i ja odnijeli do
             ostalih, stavili u nosila i krenuli prema Gornjim Kričkama. Magla
             se gotovo sva digla.
                Kad  smo  ih  nosili,  primijetio  sam  da  Deur  nije  želio  nositi
             poginule, s obrazloženjem da ne može podnijeti gledati mrtvace.
             Ubrzo  smo  se  spustili  u  selo.  Poginule  smo  stavili  u  vozila  i
             odvezli ih u selo Lipovljane, a mi smo ostali i dalje na položajima
             u Kričkama.







             202
   197   198   199   200   201   202   203   204   205   206   207