Page 197 - Deset godina poslije
P. 197

Deset godina poslije

                Neprijatelj je počeo topnički tući po selu i po okolici. Kad smo
             natovarili strjeljivo, Jukić me pogurnuo, auto je upalio i krenuli smo
             u Kutinu. Stavio sam u drugu brzinu i vozio dosta sporo. Stražnji
             se dio auta poprilično spustio od težine. Izišli smo iz Donjih Krički,
             te  smo  se  ravnim  dijelom  ceste  vozili  prema  Livađanima.  Selo
             Livađane i ovaj dio puta neprijatelj je već žestoko topnički tukao.
             Selo je bilo u dimu. Sada je bilo kasno da se vratimo jer se nemamo
             gdje  okrenuti.  Morali  smo  nastaviti.  Kad  smo  se  približavali
             polovici toga ravnog puta, primijetili smo da iz suprotnog smjera
             dolazi kamion. Cesta je bila uska, jedva su se mogla dva kamiona
             mimoići.  Kraj  ceste  su  bili  iskopani  kanali.  Kamion  se  sve  više
             približavao.
                Vozio  se  po  sredini  ceste.  Pokušao  sam  mu  „blendati”  da  se
             makne. On se i dalje vozio po sredini ceste.
                Maknuo sam se uza sam desni bok. Kako nam se približavao,
             pokušali smo mu i mahati rukama da se makne na svoju stranu ceste
             i da se na taj način mimoiđemo.
                Neprijatelj je i dalje žestoko topnički tukao po Livađanima i po
             toj cesti. Kad se približio gotovo do nas, primijetili smo da je vozač
             kamiona Java. On se i dalje vozio po sredini ceste, a mi skroz po
             svojoj desnoj strani. Čak smo se jedno vrijeme vozili po bankini.
             Pretpostavljali smo da nas je vozač htio zaustaviti i pitati treba li što
             još pomoći, no on nije znao probleme kakve bismo mi imali, ako bi
             nam se ugasio motor.
                Vozač kamiona, kad je vidio da se ne želimo zaustaviti, u zadnji
             se čas sklonio na svoju stranu ceste i mimoišli smo se. Nastavili
             smo se voziti. Ušli smo u Livađane. Minobacačke mine 120 mm
             padale su po čitavom selu u plotunima.
                Ušli smo do sredine sela. Prošli smo gotovo drugu trećinu sela.
             Odjednom je na cestu deset metara ispred nas pala mina 120 mm
             i eksplodirala. U tom smo trenutku naslonili glavu na upravljačku
             ploču automobila i nastavili se voziti. Mislili smo, gotovi smo.

                Tako  smo  se  vozili  nekoliko  metara.  Potom  sam  se  trgnuo  i
             shvatio da sam živ. Jukić je živ. Srećom volan nisam okretao, već
             je bio ravno usmjeren prema naprijed. U tome smo baš izlazili iz
             crnog dima koji je bio na cesti. Nastavili smo voziti.


                                                                     197
   192   193   194   195   196   197   198   199   200   201   202