Page 186 - Deset godina poslije
P. 186

Ratko Dragović - Klek

                Tada mi je Marić rekao da on ide s Đukom.

                Đuka je na brzinu formirao kolonu i trčećim se korakom počeo
             povlačiti. Tada sam pokušao radiovezom dobiti nekoga od naših u
             selu. Naslonio sam pušku ispred sebe.
                Metalni sam kundak stavio na zemlju, a cijev je bila okrenuta
             prema gore. Kad sam čitao zemljovid i pokušao na radiovezi dobiti
             naše snage, osjetio sam da mi cijev puške klizi niz tijelo. Tada sam
             mislio: „Neka padne, dignut ću je.” No kako sam do sada išao uvijek
             prvi, imao sam metak u cijevi i puška je bila otkočena. Pri padu na
             zemlju puška je opalila. Metak se zabio kraj Vikyna stopala. Imala
             je veliku sreću što ju nije pogodio u nogu. Pogledali smo se.
                Nismo ništa na to rekli. Bili smo svjesni što smo izbjegli. Uzeo
             sam pušku, zakočio ju i stavio na leđa.
                Polako se spuštao mrak. Bilo je sve hladnije. Svaki se naš korak
             čuo, jer smo hodali po smrznutu lišću. Kad je došlo vrijeme da i
             ja krenem, vidio sam da je netko bacio jednu maljutku. Uzeo sam
             ju i stavio na leđa. Na prsa sam prebacio naprtnjaču s oko tisuću
             metaka. U to je vrijeme kružila priča da jedna maljutka košta deset
             tisuća maraka. Rekao sam da nam ta maljutka itekako treba.
                Snajpersku  sam  pušku  stavio  na  rame,  automatsku  u  ruke  i
             natraške krenuo prema Kričkama. Kako sam se popeo malo u šumu,
             zapazio sam da nas neprijatelj slijedi. Vidio sam nekolicinu vojnika,
             opet pola uniformiranih, pola u civilu.
                Počeli su pucati po nama. I mi smo uzvratili paljbu. Kretali su
             se jako brzo. Doviknuo sam koloni da se kreću brže, no to nije bilo
             izvedivo zbog ranjenika. Više se nigdje nije čula pucnjava.
                Kako smo hodali, dva brata Bašura skinuli su svoje jakne sa sebe,
             potražili dvije drvene motke, provukli kroz rukave jakne i napravili
             improvizirana nosila. Stavili su ranjenog u ta nosila i nastavili ga
             nositi prema našim položajima. Ta su dva brata bili veoma jaki i
             visoki u odnosu na nas. Kraj ranjenika su bile Viky i Emina. One
             su mu previle ranu. Kako je vrijeme odmicalo, ranjeniku se rana
             hladila i počelo ga je sve više boljeti. Skičao je sve više od bolova.
                Tom sam prilikom opet pokušao stupiti u kontakt s topništvom,
             ali nisam ih mogao dobiti.


             186
   181   182   183   184   185   186   187   188   189   190   191