Page 187 - Deset godina poslije

Deset godina poslije

Kako se noć spustila, vjerovao sam da nas neprijatelj više ne će
slijediti. Odjednom do mene dođe Đuka. Bio je sav uplašen. Jedva
je govorio.

Rekao mi je: „Svi su mrtvi.” Pitao sam ga: „Tko je mrtav?” Opet
je odgovorio: „Svi su mrtvi.”
Nije mi mogao ništa reći, bio je sav izvan sebe.
Opet sam morao uzeti svari u svoje ruke, krenuo sam prema
prednjem kraju. Ne sjećam se komu, ali nekomu koji je bio uz
mene, rekao sam da ostane tu na začelju i da ni po koju cijenu
ne smije dopustiti kad formiram ponovno kolonu, da netko bude
ostavljen, te da ne dopusti da nam se neprijatelj približi i po svaku
cijenu neka štiti stražnji dio kolone. Bacio sam s leđa maljutku i
trčećim korakom krenuo prema prednjem kraju kolone. Kad sam
se probijao, mozak mi je radio „punom parom”. Mislio sam da smo
najgore prošli i da se normalno možemo vratiti u selo, no najgore
tek sada dolazi. Za mnom su išli Đuka i Viky.
Ubrzo smo došli do prednjega kraja. Mrak se već spustio. Tamo
se već skupilo nekoliko gardista. Bilo je komentara: „Opkoljeni
smo, gotovi smo, to je naš kraj, što nam je ovo trebalo?” itd.
Odgovorio sam im da ništa nije gotovo te da čučnu na zemlju i
da tu čekaju daljnje zapovijedi.
Na tom sam mjestu opet tražio od Đuke da mi objasni što se
zapravo zbilo. On je samo odgovarao da su svi mrtvi.
Viky ga je pitala gdje je Marić.
I za njega je rekao da je mrtav. Viky je na to odgovorila: „Pa
kako? On je jedini imao pancirku, ne može biti mrtav, sigurno je
ranjen. Idemo ga izvući.”
Odjednom smo iz njihova smjera čuli kako netko doziva Đuku,
Đonija i još neke naše pripadnike. Među nama je i Đoni, ali on nije
bio u napadu.

Nitko nije prepoznao glas i nismo znali tko to dovikuje. Već je
bio takav mrak u šumi da se ni prst nije vidio ispred sebe. Odlučio
sam da nema potrebe ići u proboj kroz šumu tamo gdje smo bili
sigurni da su zauzeli položaj i gdje nas čekaju.

187