Page 190 - Deset godina poslije

Ratko Dragović - Klek

teških trenutaka, kad je život ovisio o slučajnosti, sreći! Tko želi
znati što smo prošli, uostalom, koga danas to zanima kad svi misle
kako doći do kredita, kupiti stan, auto, otići na more itd. Koga je
briga da se prije nepunih deset godina vodio rat na ovome prostoru!
Da su ginuli ne samo vojnici, već i nevine žrtve! Nikoga više ne
zanima Domovinski rat. Iz ovih emocija postoji mogućnost da sam
događaj i nehotice promijenio. Ne zbog toga što sam htio, već zbog
toga što sam samo pamtio one događaje oko sebe koji bi nas mogli
izvući iz obruča. Te je događaje svaki sudionik pamtio i prepričavao
na svoj način.
Na brzinu sam formirao kolonu. Iza mene je bio Damir Ipša.
Jedan mladi gardist, mislim da nije imao više od devetnaest godina.
Tražio sam da ranjenik bude na sredini kolone.
Stigli smo do one iste padine gdje sam malo prije bio i vratio se
po kolonu.

Rekao sam Ipši da ću se ja tu spustiti dolje i ako čuje da se
puca, ne smije odgovarati na paljbu. To ću samo ja učiniti te će
neprijatelj na taj način misliti da sam jedini. On se u tom slučaju
mora vratiti natrag u šumu i ubrzo skrenuti desno, negdje im mora
biti kraj zasjede.
Skupio sam noge i spustio se. Kako sam se spuštao, lišće je sve
jače šuštalo. Samo sam čekao da odnekud čujem pucanje. Ja nikako
da se spustim. Napokon sam došao do dna. Kako sam se spustio, u
toj sam pozi nekoliko minuta čekao. Čekao sam, ako ih ima tu, da
otvore paljbu i otkriju svoje pozicije. Nastala je tišina. Nije ih bilo
tu.

Pozvao sam Ipšu. Nije me od prve čuo.
Viknuo sam malo jače, čuo me i počeo se spuštati. Negdje na
pola puta njegova spuštanja, čulo se: „Jaoooo!”
Pitao sam ga što je.

On je samo odgovarao: „Jaooooo!”
Napokon se spustio do dna i pitao sam zašto se dere. Odgovorio
mi je da nije skupio noge i da se nasadio na jedno drvo.

190